Ne bojim se mraka!

Danas cudan dan strasno, ustanem u pola 7, zove me mama kaze ne moze ustati, umorana, da ja otvorim kafanu a buraz ce doci kada uspije ustati, i tako krenem vec od 7  da radim, iznesem stolove, dodje par redovnih  na kafu, u 9 onda odem na "pravi posao" i  tako radim do pola 1 i nestane struje, bez kompa ja raditi ne mogu, nazovu elektro i nece doci struja do navece....Slobodan u 1,cudno mi bilo, ajde reko kada sam slobodan da probam neko auto koje sam planirao kupiti, i tako vozao se malo i probao se pogoditi sa covjekom ali ne, seljacka je marka prevelika, sutra opet idem mozda bude nesto :) Nisam mislio na nju, mozda je razlog da sam sinoc legao u pola 4, pricao sa prvom ljubavi koja je daleko od Bosne o zivotu, prestala je slati poruke valjda odustala ko ce znati...vise...Setam tako veceras i gledam tate i mame kako uce djecu da voze bicikla, vec dugo razmisljam o djetetu, volio bih do najdalje 30 imati dijete, a zenu, to je tek prica, zelio bih dijete bez zene, toliko puno povrjedjen postajem aseksualan, gade mi se zene:( Postao sam odvratan, prestao sam davati krv, vise mi nije to to, davao sam redovno ali sada mi je sinulo ono ma ko ih j, dosta mi je, mene nikako sreca da pogleda, nikako,  danas se osjecam lose zbog toga, pocecu opet davati.Odlucio sam uzeti jos jedan posao, od oktobra cu raditi bar po 12 sati svaki dan, sada vec imam mnogo vise nego moji vrsnjaci a tada cu imati dobru  platu za ove uslove i ovu drzavu, ne mogu vise se boriti sa ljubavlju, ovako necu imati na sta misliti, osim na posao, mozda pocnem i nocu spavati...A ona je jos u srcu :(

Jutro 4:40 zvoni telefon, subota na nedelju, ja dosao kuci poslje ubijanja od votke zbog nje...Ona zove ja u cudu ali dobro raspolozen, pocinje plakati, hoce da se pomiri, bivsi je izgleda spustio na zemlju, meni jedna recenica  odzvanja u glavi "ne zelim vise biti sa tobom", nisam popustio, da je dosla na vrata i plakala vjerovatno bih popustio ali ovako.... nisam i bolje mi je, salje poruke, odgovorim na jednu dnevnu, promjenio bih broj ali ne mogu zbog posla....strasno ali ide na bolje...
i da stavicu sliku, mislio sam se kriti ali nisam nikada ni od cega pa necu ni od ovog...

Poslala mi je poruku da me vise ne voli....da ce probati sa bivsim...poceo sam se tresti,cijeli....bilo mi je lose strasno...poslje kada sam se smirio nazvao sam je i pozelio joj svu srecu svijeta, i da vidim da nije ona osoba koja se predstavlja, da zeli ostati ipak dobra samnom, da je cekam,da budem u rezervi.Samo sam prekinuo... poslje salje i kaze da je "govno", do sada bih uvjek spustao loptu i tjesio je... sada sam napisao da jeste i da joj sretno, da ne zna voljeti i da ima 29 god a da nije naucila... nisam htio pisati da nema djece, jer bih je bas povrjedio...Ustao sam jutros, mob nisam ni  palio, ne zelim sve opet prolaziti, konacno se osjecam dobro ....

Danas mi drugarica salje sa mora poruku.... Volim te.... Pa Boze je li mora to tako.... sve protiv mene i protiv mene... nije imala hrabrosti priznati... dolazi za mjesec... a ne volim je ... jako mi je stalo do nje i sve ali je volim kao prijatelja... stvarno smo cudni ljudi... cijeli dan imam temperaturu a sam sam kuci... najgore moguce, jedva sam si napravio rucak i caj... stvarno se osjecam jadno...stvarno :(

Bolje je danas... Zvala me je... javio sam se i lijepo smo pricali... kaze da sam ljubav njenog zivota, ali da postoji razlika izmedju ljubavi i covjeka zivota sa kojim ce ga provesti... ne znam vise ni sam... sta da radim... nisam opet spavao, a radio jutros, ubja me ovo lagano i ubija ali nema veze, valjda ce se prezivjeti, mora se prezivjeti, svodi mi se zivot na pjesmu Z Pusenja "poso,kuca,birtija"
Strasno... probacu danas ranije leci, padaju mi na pamet tablete za spavanje, boze koliko su mi misli nepovezane :(

Evo dobio sam sms... ne znam da li da odgovorim da i da nastvavljam patnju....
u glavi samo jedan stih
"Postoje neki drugi svjetovi, za nas bi bili rajski cvjietovi, samo da si htjela pobjeci, ovako stisni zube, ne placi" samo mi  to zvoni u glavi :(

Sjedim tako sam, po ko zna koji dan... besciljmo lutam po netu, ubijam vrijeme, ni posao nije sto je nekada bio, ni blizu, samo mislim o Njoj i o Njoj, priznajem jadan sam, ali ne javlja se vise, ne pise, ne zove, ne cujem njen smjeh, ne mogu spavati, ne mogu jesti, ne mogu zivjeti...Na poslu samo pisem brojeve, bez i malo straha da sam pogrjesio ili nesto kao robot, kao za inat ni sunca nema nego se nadvili neki oblaci, razmisljam o svemu, dugo nisam bio u egzistencijalnoj krizi mozda je to upravo pocelo, mozda i depresija stvarno ne znam, Boze, koliko mi je zla donjela ta predivna ljubav stvarno strasno :(